Info
Instrumenti
Skupno muziciranje
Info
Instrumenti
Skupno muziciranje
Info
Instrumenti
Skupno muziciranje
Info
Instrumenti
Skupno muziciranje
Info
Predmeti
Zbor
Info
Info
Instrumenti
Info
Info

Mandolina

Mandolina je žičani trzalački instrument iz porodice lutnje. Ime je dobila po svojem obliku. Mandolina je ustvari naziv za malu mandolu (tal. il mandolino je umanjenica od la mandola), a mandola je dobila naziv po talijanskoj riječi za badem – la mandorla, odnosno hebrejskoj mendel. Po ugodbi i registrima identična je violini(g–d1–a1–e2). Takva mandolina kakva je danas u upotrebi zove se još i napolitanska mandolina jer se iz nje razvio današnji standardizirani izgled.

Mandolina

Glavni dio instrumenta je korpus ili rezonantna kutija kruškolikog oblika, koji je sa zadnje strane vrlo ispupčen. Sastavljen je od gornje daske – glasnjače, koja je napravljena od jelovine. U centru glasnjače nalazi se okrugli zvučni otvor. Ostatak korpusa i glava sastavljeni su od javora. Žice su postavljene u četiri para, ugođena u kvintama, kao što smo naveli.

Od XIX. stoljeća, zbog potrebe da se stvori jedna obitelj trzalačkih instrumenata koji bi oformili kvartet ili orkestar poput gudačkog, mandola postaje naziv za instrument po obliku sličan napolitanskoj mandolini, samo većih dimenzija s dubljim žicama (poput viole kod gudača). Osim mandole tada se izrađuju i afirmiraju instrumenti koji bi kod gudača zamijenili violončelo i kontrabas. Tako su nastale alt mandole(c–g–d1–a1), tenor mandole(G–d–a–e1), mandoloncello, oktavu dublje od mandole, i mandolon, oktavu dublje od alt mandole.



Mandolina


Povijest mandoline

Povijest mandoline usko je povezana s poviješću lutnje. U XVI. stoljeću iz lutnje nastaje mandora s četiri jednostruke ili dvostruke žice. Pojavljuje se u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Talijanski oblik je mandola s pet ili šest jednostrukih ili dvostrukih žica ugođenih u kvartama s jednom tercom. Naziv mandola prvi put se koristi 1589. godine u Firenci. Iz porodice mandola razvile su se milanska, đenovska, lombardijska, brescianska i venecijanska mandolina. Naziv mandolina dolazi kao umanjenica u talijanskom jeziku, ali ne zbog manje veličine instrumenta, već zbog manjeg broja žica kojeg je pojedina vrsta imala.

Od sredine XVIII. stoljeća pojavljuje se napolitanska (napuljska) mandolina koja ima četiri dvostruke metalne žice ugođene u kvintama. Naziv mandola koristio se do početka XIX.st. U XVIII. stoljeću mandolina je bila jedan od najpopularnijih instrumenata u Italiji i Francuskoj. Svirana je u svim socijalnim skupinama – od najnižeg staleža do aristokracije. Postoji vrlo bogata barokna literatura za mandolinu, od velikih majstora barokne glazbe kao što su A.Vivaldi(Koncert za mandolinu u C–duru, Koncert za dvije mandoline u G–duru), D.Scarlatti( Sonate za mandolinu i čembalo), G.Paisiello( Koncert za mandolinu u e–molu), do onih manje poznatih kao G. B.Gervasio( 6 sonata za mandolinu i čembalo), F. Lecce( Sonate i partite za solo mandolinu), C.Cecere, G.Leone, P.Denis, G.Boni, R.Valentini i dr.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće, dolazi do miješanja dvije tradicije zbog političko kulturnih prilika. Te dvije tradicije su talijanska i austrijska, jer kao u Italiji, mandolina je imala svoj procvat i u Austriji, sa središtem u Beču. Tamo se sviralo na brescianskoj mandolini, zbog utjecaja B.Bortolazzia koji je taj instrument doveo u Beč. Skladbe za mandolinu su pisali poznati bečki kompozitori kao što su W.A.Mozart,L.v. Beethoven(Sonatine u C–duru i c–molu), J. N.Hummel(Koncert za mandolinu u G–duru)i dr. Usavršavanjem napolitanske mandoline, uvođenjem metalnih žica i modernih ključeva, te produžavanjem hvataljke do 25, pa čak i do 29 pragova, došlo je do potrebe da se za mandolinu pišu sve zahtjevnija i virtuoznija djela. Tiskana su brojna djela koncertne glazbe za mandolinu.

U Italiji su krajem XIX. i početkom XX.st. živjeli izvrsni virtuozi, skladatelji, graditelji i pedagozi koji su doprinijeli afirmaciji mandoline, pa moglo bi se reći i zlatnom dobu mandoline i mandolinskih orkestara. Glavni predstavnici romantizma su Raffaele Calace – mandolinist, graditelj, skladatelj i pedagog, te Carlo Munier. Njihove škole se nadograđuju na škole baroknih majstora. Od ostalih skladatelja za mandolinu najpoznatiji su E. Marucelli, S. Ranieri, C.Graziani – Walter, G.Branzoli, Bertucci, L.Silvestri. Osim solističke literature uz orkestar ili klavir, mandolina posjeduje veliki broj djela pisana za različite sastave od dua(mandolina–gitara, dvije mandoline,mandolina–harfa), trija, a posebno kvarteta( dvije mandoline, mandola i mandoloncello ili gitara) i orkestralne literature koja svoj procvat doživljava u razdoblju romantizma pa sve do danas.

Iako u našem društvu prevladava mišljenje da je mandolina instrument koji povijesno pripada južnom dijelu Hrvatske (što je danas svakako istina), mandolina je u prvoj polovici XX.st. imala veliku ulogu u društvu Zagreba i okolice ponajviše zbog utjecaja Beča kao kulturnog središta XIX.st. Svakako je potrebno spomenuti kako je prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu djelovalo čak 5 velikih mandolinskih orkestara a mandolina je bila dio društvenih salona i kućnih koncerata. Do danas se zadržao mandolinski orkestar Hrvatskog grafičkog glazbenog društva ''Sloga'' osnovanog 1929. g. u Zagrebu te je danas jedan od najstarijih orkestara u Europi koji još djeluje.

Edukativnu emisiju o mandolini pogledajte ovdje.

 
 
naslovna   |   djelatnici   |   odjeli   |   nastava   |   upisi   |   galerija   |   uvjeti korištenja   |   pravila privatnosti   |   o kolačićima Studio Imago